S L I K A R

Stajala je na pragu
poluotvorenih vrata
starog ateljea
kao ispred razorane brazde
u kojoj je ona bila sjeme
koje nikada niklo nije.
Neodoljiva u ljepoti svog kajanja
nijemo je posmatrala
njegove lijene pokrete
dok je slikao neki akt…
U slabo provjetrenoj prostoriji
osjetila je miris
onih istih boja
kojim je nekada,
pijan od ljubavne strasti
milovao kistom
svaki prevoj njenog vitkog tijela
svojim virtuoznim pokretima.
Bila je njegova muza, njegova umjetnost,
u kojoj se radjao i umirao uvijek iznova.
On je bio njen maestro,
luka za sve njene brodove
kojima se otiskivala na daleke pučine…
i vraćala posle svakog potopa.
A onda je jednom bez traga nestala…
On je svoje tuge
farbao duginim bojama
skrivajući nijeme krike
slomljenog srca…
Praznina je sve više
ispunjavala njegove dane
a njegova kista je sve češće
podrhtavala na platnu.
Vrijeme je neumoljivo kralo
vedrinu njegovih boja
i donosilo maglu
koja se spuštala
u kotlinu njegovog života…
. . .
Osjetio je njeno prisustvo,
spustio kistu i boje,
i lagano, skoro nehajno se okrenuo
tu, gdje je stajala ona,
lijepa i ogrezla u svom kajanju
ličila je na zračak varljivog sunca
koje se provlači kroz pukotinu
gustih modrih oblaka…
Tiho joj se približavao
dok je izgubljeni život
pleo posljednje niti mreže
oko njih…
Nije je gledao u oči,
samo je dotakao vrhove njenih prstiju
znajući da je ovaj zagrljaj
pad u sopstveno gubilište…

Autor: Zineta Cehovic-Sahovic
Friedrichshafen 07.07.2024.
Sva prava zadržava